NSK je vjerojatno najuglednija umjetnička formacija na prostorima nekadašnje Jugoslavije u proteklih tridesetak godina, na društvenu scenu donijela je radikalne ideje novoga kolektivizma, kroz fokusiranje na odnos države i umjetnosti snažnim je gestama bila važan dio velikih promjena, ne samo na području umjetnosti.
Ovih dana u Ljubljani je otvorena izložba “Politički plakat” na kojoj su izloženi upravo plakati Novoga kolektivizma od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Među njima istaknuto mjesto ima i plakat koga su predložili na natječaju za Dan mladosti 1987. i osvojili prvu nagradu, a jedan od autora je i Roman Uranjek.
Naknadno je ustanovljeno da je plakat, zapravo, minimalno prilagođena vizualija nacističkoga plakata iz doba Hitlera. Svakako jedna od najmarkantnijih umjetničkih gesta na ovim prostorima, rijetka diverzija u bilo kojim gabaritima. Zamislite da danas, npr. u današnjoj Rusiji komisija predanih putinovaca za proslavu Dana pobjede izabere plakat za koga kasnije ustanove da je to Hitlerov plakat na ćirilici. Naravno da je reakcija na gestu Novog kolektivizma te 1987. bila gromovita – na noge se je digla sva ondašnja nomenklatura, posebno su glasni bili beogradski generali. Zahtijevali su zatvaranje Romana i kolega koji su si priuštili takvu drskost. Uranjek kaže:
Kada govorimo o toj plakatnoj aferi, treba naglasiti da je naša namjera bila provokacija, za nas je tada takvo djelovanje bilo prirodno, ali uz obilje smisla za humor. Humor je u umjetnosti ključan, što se često zaboravlja. Tada, naravno, humorni dio vlast nije primijetila, napadala nas je sva beogradska oligarhija, posebno zloglasni general Adžić, javni tužilac zahtijevao je godine zatvora. Fašizam i nekadašnji realni komunizam su dvije strane istoga novčića, to su bili totalitarni režimi i mi smo s tim plakatom to željeli izraziti. Tada je iza nas stalo civilno društvo Slovenije, posebno istaknuti intelektualci – Slavoj Žižek, Rastko Močnik, Pavle Gantar, Tomaž Mastnak, Jožef Školjč… i to nas je spasilo.
Civilno društvo je u Sloveniji opet na nogama – sada se je diglo protiv premijera Janeza Janše.
Da, demokratičnost društva zbog Janše i sadašnje vlade strmo pada, razaraju se stečena civilna prava, pada i ugled države. Svi znaju da je Janša podržao Trumpa, uvodi u Sloveniju totalitarne prakse koje uništavaju pravnu državu. Totalitarni režimi se međusobno namirišu, i sada, kao što je bilo nekada. Zato Janša gura Sloveniju prema Višegradskoj skupini, koja je pak bliska Rusiji. Umjetnik mora reagirati na realnost oko sebe. Svaka umjetnost je politična i svaka umjetnička gesta je politička izjava, čak i onda kada to nije bio njena izvorna namjera. Bitan dio umjetničke zgrade koju su izgradili NSK i IRWIN temelji na takvom razumijevanju.
I tu dolazimo do svjesnih umjetničkih gesta, poput one s plakatom za Dan mladosti i mnogih drugih koje su dio povijesti NSK-a, kako IRWINa tako i Laibacha, NK-a itd., čiji je neposredni cilj prodrmati establishment.
Provokacija je važan način kako skrenuti pažnju na određeni novi diskurs. Kada nemaš love za dobroga dizajnera, skup piar, za kupovinu oglasnog prostora u medijima, provokacija je sredstvo koje može nadomjestiti sve to, biti učinkovitija od svega toga. Nekada je najlakše bilo provocirati komuniste a danas Crkvu i konzervativne medije.
Nije lako biti svjestan političnosti svega što umjetnik stvara, i istovremeno biti društveno senzibilan i također raditi za budućnost.
Kada govorimo o estetici treba gledati naprijed, ali to ne znači da umjetnik istovremeno ne treba biti u duhu vremena. Recimo, tehnološki. Danas su društvene mreže tehnološka i komunikacijska realnost. Michelangelo je stvarao upotrebljavajući najsuvremenije materijale i oruđa svoga vremena. Zato ja npr. rado eksperimentiram, recimo sa 3D printom. Svaka umjetnost odražava vrijeme u kojem nastaje, ali važno je kuda je usmjeren njen pogled. Glavni zadatak studenata umjetnosti trebao bi biti da obiđu što više muzeja i izložbi, ali zato da shvate što više nije potrebno raditi, jer su već napravili drugi. Umjetnik koji danas stvara kao klasik s vremenom će postati kič. Mozart i Bach u svoje vrijeme nisu bili klasici nego suvremeni umjetnici. Zato su danas klasici.
Kakvu ulogu onda danas ima originalnost?
Originalnost je dio kanona zapadne umjetnosti i mislim da je precijenjena u vrijeme aproprijacije i reenactmenta. Naš prostor je iznimno obilježen tradicijom ikona i pravoslavne umjetnosti, u kojoj se na tisuću načina ponavljaju isti motivi – na primjer Sveti Juraj koji ubija zmaja. Međutim, svejedno govorimo o vrhunskim umjetninama npr. Andreja Rubljova. U zapadnoj umjetnosti važan je duh vremena. Ako želiš nešto saznati o Francuskoj u vremenu Balzaca, njegovi romani kazati će više nego neki drugi parametri iz toga vremena. Ili npr. impresionistička djela puno više govore o duhu vremena u kojem su nastajala nego povijesni udžbenici. Naime, impresionizam je odraz izuma slikarske boje u tubi i – željeznice. Prije toga su umjetnici bili ograničeni na svoj atelje. S pojavom boje u tubi i vlaka slikar je mogao otići nekamo daleko od svoga mjesta bivanja, npr. u prirodu gdje je stvarao impresije. Impresionizam kao povijesna faza usko je povezan s tehnologijom vremena u kojem je nastao.
Zanimljivo, to u tvom djelovanju stalno uspjeva. Nedavno si bio kurator izložbe Autopornografija na Svetog Nikolu, koja je također bila vrlo provokativna.
Tu izložbu pripremili smo kao poluilegalan projekt usred koronovirusnoga lockdowna sa još dvoje umjetnika, Dušom Jesih i Dušanom Smodejem. Reklamu nam je napravila konzervativna pro-Janšina televizija Nova 24 kada se je zgroženo odazvala na najavu izložbe. U svojoj tiradi čak su pojedinačno nabrojali sve učesnike, što je inače teško doseći u bilo kojem mediju, kada se radi o grupnim izložbama. Provokacija je za siromašne umjetnike idealno sredstvo, a osim toga to je i način ulaska u prostor razmišljanja o umjetnosti. Provokacija je i svojevrstan krik s kojim nekome otvoriš neki posve novi vidik. Zreli i poznati umjetnik može svoje vikanje preobraziti u autopoetiku, specifičnu senzibilnost, razmišljanje o umjetnosti, a mlad čovjek mora vikati da bi bio opažen, kao i mladi umjetnik. A ako želiš biti provokativan ne možeš djelovati po ustaljenim šablonama i manirima. Kakav je smisao danas raditi kvalitetnu realističnu sliku – svaki dan nastane na tisuće takvih? Anish Kapoor je jednom rekao da ga je najviše strah toga da njegov rad bude prepoznat samo kao dio estetike u desetljeću u kojem je djelovao. Moraš stremiti k tome da budeš prepoznat kao nešto što nije dio estetike svoga vremena, što pak znači da ne smiješ raditi ono što je u nekom trenutku aktualno i trendovsko. Profesor Bogoslav Kalaš jednom je rekao da je najveću štetu umjetnosti napravio ekspresionizam: zbog njega je i sada svaki student slikarstva oduševljen nad svojim neponovljivim potezima, gestama. Ali, to je imanentno svakom slikaru, samo po sebi nije ništa posebno.
Kada govorimo o suvremenoj tehnologiji i inovacijama, zanima li te NFT Non-fungible Token – kao jedinstveni podatkovni otisak koji može postati nova umjetnička realnost. Način njenoga nastanka je također posve ovisan o tehnologiji našega vremena, otuda je i njen karakter posve nov.
NFT i druge forme koje možemo nazvati kriptoumjetnošću govore o originalnosti umjetničkog djela, sve je to fascinantno. Nekada sam bio uvjeren da računalo nikada neće zamijeniti tradicionalne umjetničke oblike, smatrao sam da je haptičnost u umjetnosti ono što se na računalu ne može vidjeti, a uvjet je za razumijevanje umjetničke kvalitete. Stvarnost NFT-a pokazuje da je zamisao o posjedovanju originala jača nego potreba po vizualnom iskustvu. Zanima me to zato jer me zanima kako sadašnje vrijeme utječe na umjetnost i obrnuto. Mislim da NFT nije samo novo tržište nego i novi način komuniciranja, ta inovacija raširila je moj horizont razumijevanja vremena u kojem živim. Nekada su nam profesori na Akademiji govorili da je debeli sloj ulja na platnu nemjerljivo vrijedniji od fotografije, šokantno je bilo kada je Jeff Wall na sajmu u Bazelu prodao fotografiju za pola milijuna eura. Danas je opća činjenica da je fotografija jednakovrijedna drugim umjetničkim tehnikama. NFT je korak dalje, digitalna datoteka postaje jednakovrijedna nekoj slikarskoj majstoriji. S tim je doduše povezana i druga činjenica: ljude u vrijednost umjetničkog djela uvjeri prije svega njegova cijena.
Vrijednost umjetničkog djela je društvena fikcija unutar koje se s vremenom mijenjaju fokusi. S time su povezane i ideje o položaju umjetnika, kao i fikcije o njegovoj ‘legitimnosti’.
U vrijeme impresionizma i avangarde formiralo se uvjerenje koje je rašireno i danas, da je umjetnik gladan i neshvaćen vizionar koji će eventualno biti cijenjen nakon svoje smrti. Međutim, razdoblje u kojem se raširilo to uvjerenje trajalo je manje od sto godina. Prije toga su vrhunski umjetnici mogli živjeti kao kraljevi, i svejedno biti cijenjeni za života – recimo, Tizian je bio iznimno bogat. Rašireno uvjerenje da umjetnik mora biti siromašni mučenik posljedica je kratkog razdoblja u povijesti umjetnosti, o kojem su bile napisane knjige, snimljeni filmovi. Zato je naša percepcija umjetnosti još uvijek s jednom nogom u prošlosti. Moja mama nije znala ništa o umjetnosti, ali je vjerovala da je svaki umjetnik osuđen na muku i siromaštvo, zato me je u mladosti stalno upozoravala da ne budem umjetnik. Ja, pak, uopće nikada nisam ni zamišljao ni želio da kao umjetnik moram trpjeti. Nakon Drugog svjetskog rata počinju se pojavljivati umjetničke zvijezde, celebritiji poput Andyja Warhola koji su bogati, slavni i cijenjeni. Unatoč prije spomenutoj percepciji o siromašnom umjetniku koji trpi, danas su važni umjetnici uspješni, poznati, često i relativno bogati. Naravno, ne važi i obratno – da je svatko tko neka svoja djela proda za ozbiljan novac ujedno i dobar umjetnik. Puno je takvih koji su u svoje vrijeme jako uspješni da bi nakon smrti brzo pali u zaborav.
Mogli bi reći da širi krug ljudi može nekoga likovnog umjetnika učiniti popularnim za neko vrijeme, ali da trajni uspjeh može donijeti samo ukus elite, ljudi koji zaista poznaju umjetnost.
Umjetnost je oduvijek bila elitistična, takva će i ostati. Zašto bi svatko morao razumijeti teoriju umjetnosti, što je minimalizam, što je retroprincip ili ready-made. To većinu ljudi u stvari uopće ne zanima. I kolekcionarstvo je izrazito elitistično, pri čemu se tu pojavljuje zanimljiv paradoks. Nedavno sam čitao tekst u kojem se kolekcionarstvo uspoređuje s crkvenim oprostom iz Srednjega vijeka. Skupljanje umjetnina je izrazito važan statusni simbol koji zamijenjuje nekadašnje (crkveno) opraštanje, odnosno može imati sličan učinak: ako si veliki kolekcionar, oprošteni su ti mnogi grijesi. Tipičan primjer je muzej Guggenheim u New Yorku i Bilbaou – Solomon R. Guggenheim bio je veliki profiter Zlatne groznice na Aljasci, koja je zahtijevala mnoge ljudske žrtve, a ustanovio je umjetničku fundaciju iz koje su nastali spomenuti muzeji. Tako njegovi potomci mogu biti ponosni na njega, pamti ga se po tome.
To što ti radiš unutar i izvan grupe Irwin istovremeno je cijenjeno i prodajno uspješno. Kako plivati u tom svijetu?
Treba razumijeti umjetnost te održavati tri osnovne stvari: kvalitetu, kontinuitet i kontekst. Do sredine 19. stoljeća za umjetnika je bio bitan crtački talent, ta vrsta spretnosti, danas je važnije da razumiješ kontekst umjetnosti i umjetnički subjekt. Važno je također naći način da se dosegne neka kritična masa u fizičkom smislu – kod malih naroda to nužno znači izlazak iz granica svoje države. Međutim, za to nije dovoljno jednostavno raditi kvalitetna djela – u Sloveniji ima puno kvalitetnih umjetnika i umjetničkih djela, međutim treba znati izaći iz udobnosti svog ateljea i nametnuti se svijetu. Pri tome moraš izaći na potpuno drugi teren, moraš iskazivati i neke socijalne vještine. Za početak trebaš znati u nekoliko rečenica koncizno objasniti što radiš i zašto to uopće radiš. Puno vremena treba posvetiti obilasku događaja, pa i zabava, na njima upoznavati druge umjetnike, galeriste, kolekcionare, i puno truda da izađeš u inozemstvo te tamo ponavljaš onih par konciznih rečenica o svom radu. Pogrešno je misliti da je dovoljno osjetilno iskustvo tvog umjetničkog djela, pa će ono tim putem sigurno “proraditi”, postati cijenjeno i uspješno. Ideja da možeš u svom ateljeu napraviti vrhunska djela, a onda će najednom na vrata početi kucati oduševljeni kolekcionari i sve pokupovati, potpuno je pogrešna, to je samo fantazija. Kvaliteta umjetničkog djela je ključna za uspjeh, ali je ipak samo mali dio svega što je potrebno za uspjeh. Dakle, nije dovoljna ni sama socijalna spretnost, a ni sama kvaliteta umjetničkog djela, iako je ovo drugo ključni preduvjet. Važno je također znati definirati što zapravo radiš, najprije sebi, a onda i drugima. Od renesanse do impresionizma umjetnost je do očiju dolazila kroz srce: kada si vidio recimo motiv Pietà, osjetio si patnju Marije koja u naručju drži mrtvoga Isusa. Impresionizam se pak više nije mogao na taj način osjetiti – inače bi impresionisti prodali sva svoja djela za života – ali nisu. Nisu mogli živjeti od svoje umjetnosti zato jer je njihovo stvaralaštvo bilo bazirano na intelektualnom percipiranju. Danas su djela impresionista dio umjetničkog kanona, definiraju što umjetnost uopće jest. Sva umjetnost od impresionizma dalje u oči dolazi preko mozga, moraš je razumjeti da bi je cijenio. Npr. Duchampa jednostavno ne možeš doživjeti spontano emocionalno, tek nakon što ga procesuiraš možeš ga početi doživljavati i emocionalno. Dobre tri četvrtine dvadesetog stoljeća Picasso je slovio kao vrhunac umjetnosti toga vremena dočim Duchamp koji je živio u isto vrijeme nije bio previše poznat. Međutim, na prijelomu stoljeća provedena je anketa među 500 najvećih autoriteta u struci o tome koje je najznačajnije djelo dvadesetog stoljeća. Uvjerljivo je najboljim proglašen Duchampov “pisoar”, “Gospođice iz Avignona” od Picassa završila je na drugom mjestu. S Duchampom i njegovim razumijevanjem umjetnosti ušli smo u 21. stoljeće.
Na grupnim izložbama autora koje ne poznajem najbolje, najprije na brzinu preletim djela koja su očito dobra na prvi pogled. Zatim se više posvetim onima koje me nisu dojmila na prvi pogled. Među njima nekada naletim na čistokrvnu umjetninu. Naš prvi dojam uvijek gleda prema natrag, na prvu loptu valoriziramo u skladu s onim što već poznajemo. Kada surfaš po estetici svoga vremena bez teškoća prepoznaš kvalitetu, ali ona je ipak varljiva. Vrhunsko umjetničko djelo pokaže se tek s protokom vremena, zato se pregledi umjetničkih razdoblja rade s distancom od barem 30 godina. Paradoksalno je to što remek djela nekoga razdoblja ne definira ni novac koji je bio plaćen za to djelo u njegovom vremenu, ni muzeji, umjetničke revije i kritičari nego umjetnici u budućnosti, koji to djelo usvoje kao referencu za svoje djelovanje.
Kako si proživio i doživio vrijeme pandemije koronavirusa?
Ovo razdoblje svakako me je nadahnulo, a važna je i nagla promjena u količini vremena koje nam je dano na raspolaganje za rad. Prvi puta nakon osamdesetih godina IRWIN ima uređen arhiv, kao i mnogi drugi umjetnici. Dobili smo ekstra vrijeme za samorefleksiju, organizaciju rada, sređivanje arhiva, čitanje teorijskih tekstova i romana, za traženje nove inspiracije. Prije korone Irwini su gdišnje imali između 25 i 30 izložbi, ja i Radenko Milak još pet izložbi, pa sam stalno putovao po cijelom svijetu. Zbog korone nisam mogao putovati fizički nego sam se orijentirao na kreativna putovanja. Osjetio sam potrebu po kuriranju koja u mom slučaju združuje socijalizaciju i kreativnost, to je način intenzivnog prijateljevanja s drugim umjetnicima. Recimo, počeo sam se družiti s Tadejom Vaukmanom i negdje na početku toga druženja ispričao sam mu anegdotu o tome kako je John Cage želio upoznati Marcela Duchampa, pa ga je pitao da li bi ga ovaj htio naučiti igrati šah – Duchamp je bio također odličan šahist. Dok su igrali šah, John Cage je ozvučio šahovsku ploču kako bi proizvodila zvuk pa je tako druženje uz šah postalo i umjetnički performans. Tako sam ja odlučio Vaukmana naučiti raditi križeve, moj svakodnevni motiv, a on je mene učio fotografiji. Družim se i sa Dušanom Smodejem i Dušom Jesih s kojima smo radili izložbu autopornografije.
Ti si također si poznavatelj riječke umjetničke scene, oduvijek si na različite načine povezan s Rijekom i Riječanima.
Moj prvi kontakt bio je otok Silba 1977., gdje sam upoznao ekipu iz Rijeke, tu si bio ti, pa Zoran i Dalibor Laginja, Marijan Blažina Blaž, Jadranka Nemarnik i drugi. Važna je bila i prezentacija grupe IRWIN na Bienalleu mladih 1985., unutar te manifestacije imali smo izložbu u Malom salonu. Negdje u to vrijeme upoznao sam i druge slikare, npr. Jasnu Šikanja koja je studirala na Ljubljanskoj likovnoj akademiji i njenu kolegicu Melitu Sorola. Na grupnim izložbama upoznao sam i novije generacije riječkih umjetnika, to su npr. David Maljković, Nemanja Cvijanović, Igor Eškinja… S nekima od njih sam izmijenio djela, pa imam njihova u svojoj kolekciji. Npr., pred više od 20 godina izmijenio sam djela s Goranom Petercolom, on je također profesor na riječkoj Akademiji. U novije vrijeme surađivao sam sa Slavenom Toljem. Kad je on postao direktor Muzeja suvremene umjetnosti u Rijeci, dogovarali smo retrospektivnu izložbu umjetničke grupe IRWIN. Nažalost su covid i neke druge okolnosti spriječile realizaciju. Lani sam sudjelovao na grupnoj izložbi u Rijeci koju je organizirala Daniela Urem. Rijeka je često sa mnom i ja s njom. Eto, prije par godina u Rijeku se preselio i moj dobar prijatelj Tevž Logar, inače kurator izložbi po cijelom svijetu, tako da se moje veze s Rijekom pletu i dalje.
SVAKI DAN JEDAN KRIŽ
Pet autora koji čine IRWIN, Romanovu matičnu kreativnu grupu, prisutni su na stotinama izložbi od Australije i Azije do Sjeverne i Južne Amerike, njihove artefakte otkupljuju najprestižniji svjetski muzeji i kolekcionari. Uranjek je, osim toga, aktivan i u projektu Dates, sa slikarom Radenkom Milakom, djeluje i kao kurator izložbi, bavi se i fotografijom, odnedavno proizvodi i Art tepihe. Već desetljećima svaki dan proizvede najmanje jedan križ, skicu, crtež, ready-made, bilo kakav artefakt koji sadrži križ.
Važan dio njegovog umjetničkog angažmana je i rad na dizajnu, kao dio studija za oblikovanje NK – Novi Kolektivizam.