Kasno je popodne, zapravo predvečerje, redakcijska soba nalazi se u prizemlju zgrade Novog lista, lijevo od ulaza ulaza u zgradu. Goran Ježić Jež sjedi za stolom leđima okrenut zidu sa zapadne strane. U jednom trenutku Jež skida svoje ponešto glomazne naočale i protrlja očne kapke. Zastane nakratko pa onda vrati naočale na svoje mjesto i nastavi čitati tekst mladog i nepoznatog mu suradnika.
Tekst je otipkan na papiru A4 formata s uvučenim crnim okvirom koji dijeli njegov prostor, veći i središnji za sam tekst za objavljivanje, a rubni za uredničke napomene i lektorske zahvate. Logo u gornjem lijevom kutu, napravio ga je Zvonimir Pliskovac, odličan i vrijedan grafički urednik lista i strip autor, sastoji se od riječi Val. Priziva sliku kretanja uzburkane morske površine, posložen je tako da su prvo i treće slovo u istoj ravnini, a drugo poviše nje. Logo olakšava radnicima u tiskari da se ne pomiješaju različita novinska izdanja. Nakon što završi s čitanjem, Jež odjednom, bez ikakve najave, bez formalnih ovlasti jer je urednik radijske emisije, a ne Valova novinskog izdanja, promijeni temu i raspriča se o danima svojega zagrebačkog studiranja. Uključuje se i Fernando, glavni urednik, pogled mu je iskričav, ali blagonaklon, sve mu je to jako dobro poznato. Moralo je proći nekih pola sata za identifikaciju takvog neobičnog okidača: sliku ovdašnjih studenata na ulicama razbudio je naslov pjesme El pueblo unido jemas sera vencido što se spominje u pročitanom tekstu, s drugog kraja svijeta, iz dalekog južnoameričkog i uzburkanog Čilea.
Njih dvojica jedan su drugoga skladno dopunjavali, jedan drugome potvrđivali netom izrečeno i prizivane su slike sjećanja u valovima sjećanja nalazile mjesto u gipkoj i dinamičnoj slagalici. Neke su se slike zadržavale u njoj duže, druge kraće, a okvir čas brže, čas sporije mijenjao oblik. El pueblo unido je slogan, kolektivan uzvik bodrenja uzburkane povorke kroz velegradske ulice s ritmom ubrzavanja: prve dvije riječi sporo, preostale tri brzo. Izgleda da i za slogan vrijedi ono što je njemačko-ruski folklorist V. J. Propp zamijetio povodom mita: mit može doživjeti preokretanje značenja te poslužiti drukčijem javnom diskurzu, drukčijoj orijentaciji. Prisjećaju se tako Jež i Fernando, svako toliko malko potegnu i toliko se nasmiju da im suze radosnice naviru jedna za drugom: “Pa bježi ti od brkatoga!”. Sretna vremena za Fernanda. Bez obzira na prisjećanja o uličnim pendrečenjima tih brkatih. Onda je, nekih godinu dana kasnije, došao Val s Djedom Mrazom u liku zastrašujuće dugobrade nakaze na naslovnici i njegovim zajedljivim darovima moćnicima jednog uglavnom zatvorenoga i izoliranoga svijeta te potom odlazak u Polet, Start i na koncu Muzej za umjetnost i obrt. Primatelji nagrada nisu znali što bi s njima.
Izazovna, ali sretna vremena za Fernanda u Valu, ispunjena blago obezglavljenim i zloćudnim udarcima repom odozgo, ali i jednom za drugom poticajnom idejom mlađim suradnicima i nešto manje iskusnima od njega. Onima koji su tada u skučenoj redakcijskoj sobi nalazili pouzdano mjesto gdje šegrtovati, učiti kako i zašto uopće sastaviti pa zatim i objaviti svoj tekst. S uvjerenjem da sudbina svijeta, barem dijelom, ali u bitnome, ovisi i o tim tekstovima. Jer u onom što je bilo objavljivano tako učestalim pa ipak šupljim, praznoglavim i na koncu promašenim banalnostima naprosto nije bilo mjesta. Fernando, učitelj. Možda mu ni nije bilo do te uloge, možda mu ona nije bila ni draga ni bliska, lako je moguće da intimno nije gajio takve ambicije, ali učiteljem se potvrđivao iz broja Vala u broj.
