U vrijeme kada je bila snimljena ova fotografija (svibanj 1981.) Bernardin Modrić nije više bio član riječkog Teatra mladih Alternativa, kazališne grupe koju je osnovao. Međutim, nastavljao je i dalje podržavati njezin rad. Na fotografiji vidimo ga među publikom, u prvom redu, s jeans košuljom, sunčanim naočalama i obveznim brkovima. Smije se. Mora da je u tome trenutku poletjela neka torta (ili šampita) u lice. Srećko Gaćeša Srle rasteže harmoniku, napola razodjeveni Zlatko Burić Kićo iz Kugla glumišta grabi korak po scenskom prostoru, a Marijana Radosavljević, u prvome planu, kao da se radi o cirkusnoj točci s klaunovima ili crno-bijeloj filmskoj komediji, pogađa lice izvođača na tlu. Kod gegova takve vrste rijetki uspijevaju zadržati ozbiljan izraz lica pa ni Bernardo, ili Mrki, nije ostao među iznimkama.
Taj hepening, Jedan dan u životu prvog časnika palube Franje Šušnjića, zabilježilo je nekoliko fotografa. Kao što se može vidjeti, fotografija Darka Bjelobabe ima u fokusu publiku, a dinamiku scenskog zbivanja bilježi ne posve izoštrenim figurama izvođača. Međutim, Bernardovo prisustvovanje hepeningu zabilježio je i Mladen Babić Baba, fotograf Kugla glumišta, koji je samo zbog toga događaja tada bio potegao iz Zagreba. Iz Babićeve fotografije vidi se da je Bernardo ipak ostao vezan uz svijet kazališta i da se nije posve, jednom zauvijek, okrenuo filmu. Hepening započinje, izvođači izlaze pred publiku iz zgrade Općinskog javnog tužilaštva na Trgu Riječke rezolucije, a Bernardo kao da im daje završne upute ili ih naprosto ohrabruje. Provocirat će uvjerenja o tome što jest što i što nije što pa nije nipošto i nimalo sigurno da će naići na dobar prijem publike te da ne trebaju računati na konvencionalan pljesak po završetku kazališne akcije. Nepripremljena publika lako prihvaća da je to nekakav čin bezumlja i (ipak kontroliranog) ludila, a ne umjetnička izvedba, pa onda negoduje ili se pak izvođačima nadmoćno podsmjehuje. I to uvjerenje traje sve dok podsmijeh ne ustupi mjesto odobravanju u liku smijeha. Dok se npr. netko koga zovu Mrki ne nasmije torti u lice.
Bernardo i Teatar mladih Alternativa, naizgled korjenit, nepremostiv raskorak između dokumentarnog filmskog profesionalizma i sve samo ne uobičajenog i nekonvencionalnog, nedramskog kazališnog amaterizma. Možda je negdje drugdje tako bilo, gdje takvi izdvojeni segmenti kulturnog djelovanja ne nalaze načina uspostavljati međusobnu komunikaciju. Niti se oni trude da bi ih valjalo uspostavljati. A Bernardo je bio autor pučke provenijencije, pragmatičan i prizemljenih shvaćanja, netko uvjeren da su na koncu takve razlike ipak zanemarive, za domaćim stolom s obilnom ponudom ipak nevažne. Alternativa mu se ne jednom oduživala za osnivanje, ali slijedila je ipak svoje samostalne stvaralačke kazališne puteve. A Bernardo je bio dovoljno tolerantan prema takvim sitnim ekscesima, bez estetičkih predrasuda koje bi njih na koncu ugrozile.
