Na kojoj smo danas točki prijelaza u fašizam i građanski rat? Na nedavnoj katoličko-državnoj komemoraciji predsjednik vlade uz asistenciju predsjednika države najavio je građanski rat. Naravno, učinio je to s provjerenom iako prozirnom taktikom projekcije vlastitog ponašanja na druge i samoproglašenom ulogom žrtve: ”Svima onima koji na ulicama i trgovima Ljubljane prijete smrću, na ovom svetom mjestu užasa moramo vrlo jasno reći: Nećemo vam dozvoliti da Slovence opet gurnete u bratoubilačko divljaštvo. Slijepa mržnja prouzročila je već previše zla. Napravit ćemo sve, da vas spriječimo u tome”. Janša taktiku projekcije vlastitog ponašanja na druge uspješno te neprekidno upotrebljava još od istupa Milana Kučana u Novoj Gorici, u veljači 1994., neposredno prije Depale Vasi. (Incident u Depali Vasi je događaj zbog kojeg je smijenjen tadašnji ministar obrane Slovenije Janez Janša. Slovenska policija tada je nadzirala Janšu i suradnike pod sumnjom da pripremaju državni udar, a u Depali Vasi su vojni specijalci ugrabili i ozlijedili službenika koji ih je nadzirao. Op. prevoditelja.)
Tada je Janša Kučanov protest i kazivanje na politiku diskvalifikacija i likividacija, izrečen na večeri sa članovima parlamenta i Borutom Pahorom, izokrenuo u optužbu da upravo Milan Kučan poziva na diskvalifikacije i likvidacije. Pahor je tada po prvi put asistirao Janši, nakon toga činio je to još puno puta a najviše u posljednjem razdoblju. Usprkos Kučanovim mnogobrojnim javnim istupima u kojima je razjasnio što je u stvari rekao, Janša to nikada nije htio priznati. Nacionalna televizija, tada jedina postojeća televizija u Sloveniji, nije htjela emitirati izvornu snimku toga susreta, snimka je čak čudesno nestala iz zaključane blagajne odgovornog urednika televizije, da bi se pronašla tek kasnije, kada je Milan Kučan već završio svoju političku karijeru. No, to su još bila amaterska vremena u usporedbi s današnjom, goebbelskovom mašinerijom SDS-a i Janše, vrlo amaterska vremena. (SDS je politička stranka kojoj je na čelu Janez Janša od 1993. – Op.pr.). Želimo li razumijeti obrasce autokratskih i diktatorskih ponašanja treba se vratiti na početak.
I danas svjedočimo istom izokretanju činjenica. Sadašnja vlada vrši nasilje nad državljanima (za sada u početnoj fazi). Nasuprot tome, biciklistički protesti u Ljubljani (u Ljubljani se svakog petka održavaju protesti protiv autokratske vladavine Janeza Janše, traži se njegova ostavka – Op.pr.) su mirni, izvorni, kulturni, duhoviti, ekološki osvješteni. U velikoj većini protestira mlada, kozmopolitska generacija koja bi u normalnoj državi bila na vodećim položajima, dočim im se ovdje ne samo uskraćuje budućnost nego i svagdašnja egzistencija. Zašto protestiraju? Zato što ne podnose poniženja, korupciju i aroganciju vlasti. Izazvali su zanimanje brojnih stranih medija. Ono što generacija budućnosti s protestima zaista ugrožava, dakle nije mir, još manje zazivaju građanski rat. Riječ je o nenasilnoj generaciji koja ne želi imati veze s raspirivanjem kulturnih bojeva niti s obnavljanjem bratoubilačkog sukoba iz drugog svjetskog rata. Protesti ugrožavaju uzurpaciju i zloupotrebu vlasti sadašnje koalicije na vlasti. Prema autokratskim obrascima za održavanje na vlasti dozvoljena su sva sredstva. Tako je bilo pred drugim svjetskim ratom. I posebno za vrijeme rata. Tada čak i pod cijenu kolaboracije i aktivne borbe protiv narodnooslobodilačkog gibanja. Samo da prigrabimo vlast i otresemo se komunista. Čak i ako nam vlast daju Talijani ili Nijemci, samo da je naša! To je bit poruke. Povijesni obrazac je poznat. Katolička crkva i katolici bili su žrtve komunista. I Talijani su uvijek bili žrtve. Još više Nijemci. Napali su ih Poljaci. Oni, jadne žrtve, samo su se branili, zar ne? A danas napadaju biciklisti. I mediji.
U tridesetim godinama, kad je katolička crkva podržala fašizam u Španjolskoj, slično kao što je je podržavala Koroščev klerofašizam u Sloveniji, katoličke novine su u strahu pred komunistima tražile osnivanje seoskih straža, i u isto vrijeme pisale da komunista ima dovoljno samo za jednu ludnicu. (Anton Korošec, slovenski i jugoslavenski desni političar, 1872.-1940. – Op.pr.) Danas bi ugroženo stanovništvo trebale čuvati tzv. varde, pri čemu tiha ali zakonita legalizacija stranačkih milicija, vardi, seoskih straža i sličnih paravojnih formacija znači kraj ustavnoga poretka i uređene države. Međutim, i upozoravanje na to je, opet s prokušanom taktikom, po grimsovski označeno kao ljevičarsko preusmjeravanje pažnje. (Branko Grims, dugogodišnji član stranke SDS i bliski suradnik Janeza Janše – Op.pr.)
Je li moguće spriječiti to da medijski i politički rat, koji jako podsjeća na razdoblje prije jugoslavenskih ratova kao i na tridesete godine 20. stoljeća u Sloveniji, i na trenutačno stanje u SAD-u (tekst je pisan dok je Donald Trump još bio predsjednik – Op.pr.) preraste u fizičke sukobe koje bi izazvali provokatori među prosvjednicima ili policijsko nasilje? U ovom trenutku to je ključno pitanje.
Stvari se naime odvijaju jako brzo, što je primijećeno i izvan Slovenije. Pitanja stranih novinara koji nazivaju sve češće, počinju s tim pitanjem. Gdje ste? Gdje je vaš položaj unutar Europske Unije? Kako ćete u takvoj situaciji i s takvom politikom uopće predsjedati Evropskoj Uniji? Nije teško uočiti simptome koji govore o tome na kakvom smo putu. Riječ je o općim oblicima talijanskog fašizma dvadesetih i nacizma ranih tridesetih godina. Nije realno, da će u nekoj od država Europske Unije doći do prevlade nacizma, toliko povijesne memorije ipak imamo. Unatoč tome što su u današnjom Sloveniji i još nekim državama poprilično prisutna djelovanja koja podsjećaju na obrasce nacističkog preuzimanja vlasti 1933. godine. Zapravo su orbanizmi, janšizmi, i slični režimi više slični ”mekanom” ranom talijanskom fašizmu, koji je prihvatljiviji za slabu, razjedinjenu Evropu, i posebno za grupaciju Europskih pučkih stranaka (EPP). Prije svega zato jer te države formalno još uvijek imaju višestranačke sisteme, iako su u isto vrijeme ključni podsistemi (policija, pravosuđe, mediji) podređeni vladajućoj stranki, što tu i tamo naleti na kakvu slabašnu kritiku bez većih posljedica. Autokratskim državama (unutar EU) nisu oduzeta glasačka prava ili pristup kohezijskim sredstvima, vladajuće stranke u tim državama eventualno može doletjeti benigno zamrzavanje članstva u EPP, ako su uopće članice te grupacije.
Zato je proces jačanja fašizma u takvim uvjetima moguće spriječiti samo iznutra, s miroljubivim i uspravnim građanskim držanjem.
Proces fašizacije sve više opaža i šira javnost, što je vidljivo iz brojnih bilješki u tisku, TV emisijama i internetskim medijima. Ta opažanja možemo sažeti u nekoliko točaka koje nas vode u povijesne uzorke dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, a njihova temeljno zajedničko obilježje je je nasilje:
– sadašnja koalicija (u Sloveniji – Op.pr.) nasilno mijenja djelatnike u javnoj upravi (svi koji se protive vladajućoj politici zamjenjuju se s poslušnijim kadrom, kao u slučaju NIJZ (Nacionalni inštitut za javno zdravlje – glavna institudija za borbu protiv Korona epidemije – Op.pr.), SURS (Statistični Urad Republike Slovenije), a na redu su i druge institucije. Cilj je namjestiti svoje ljude u kompletan državni aparat, što Janšina stranka sistematično provodi još otkad ju je preuzeo početkom devedesetih:
– nasilje nad slobodom kroz pokušaje uvođenja represivnih metoda policije i vojske;
– nasilje nad demokracijom, između ostalog zabrana i ograničavanje prosvjeda i okupljanja;
– nasilje nad javnim izražavanjem, kažnjavanje i progoni prosvjednika, javni linč svih onih koji se javno izlože;
– nasilje nad formalnom i neformalnom opozicijom, blokiranje rada opozicijskih stranaka u parlamentu, zloupotreba parlamentarnih mehanizma, obračunavanje s civilnim društvom i nevladinim organizacijamama;
– priprema spiskova protivnika i neprijatelja, javno sramoćenje njih i njihovih obitelji;
– nasilje nad demokratičnom javnom raspravom, maksimalna upotreba propagande koja temelji na lažima, prevarama, manipulacijama, i već u samoj dikciji nasilje nad jezikom;
– nasilje nad kulturom i umjetnošću koja se smatra degeneriranom (”Entartete Kunst”), kojoj najprije treba oduzeti sredstva i prepustiti je ‘tržištu’, a ako to ne pomaže onda je zabraniti, te istovremeno financijski, medijski i nagrađivanjem favorizirati našu ‘pravu’, narodnu kulturu
– nasilje nad javnim medijima i njihovo uništavanje, najočitije u slučaju javne televizijske kuće RTVS (uz istovremeno širenje i favoriziranje vlastite medijske mreže). Oni koji nas kritiziraju su lažljivi (”Lügenpresse”) i zato ih treba uništiti; to što radimo mi (vrijeđanje svih po vrsti) je sloboda govora. Ne, to nije vrijeđanje novinarki i novinara, intelektualaca i drugačije mislećih! Mi se samo branimo od napada koji ne dolaze samo od strane domaćih nego i stranih medijskih kuća.
Među prepoznatljive uzorke fašizma i nacizma, posebno u ranim oblicima, spada i podređivanje koalicijskih ‘suputnika’ koji omogućavaju vladanje (u parlamentu) ali bi mogli biti i prijetnja, zato ih treba strogo nadzirati te u istovremeno nagrađivati. I jednoga i drugoga treba biti u dovoljnoj mjeri, tako da se s njima i dalje drži (parlamentarna) većina. U slovenskim okolnostima to je inače nepredvidljivo. Nisu problem (samo) lideri stranaka vladajuće koalicije koji sve to dopuštaju te i sami vrše nasilje nad voljom svojih članica i članova. Problem su i stranačke baze. Za Cerara i Erjavca i njihove stranke narod je na izborima glasao samo zato jer su odbili sudjelovati s Janšom, i zato jer su inzistirali na tome da će poštovati postulate stabilnosti i demokracije. (Miro Cerar, nekadašnji vođa Stranke Mire Cerara koja se je preimenovala u Stranku Modernoga centra, Karl Erjavec, nekadašnji vođa stranke umirovljenika, DeSUS – obje stranke su po odlasku svojih dotadašnjih lidera pristupile Janšinoj koaliciji – Op.pr.). Njihovi nasljednici na čelu tih stranaka izdali su tako izraženu volju glasača, zato sada svom silom moraju dokazivati da još uvijek imaju stanačku bazu koja ih podržava. Potrebno je iskazati da postoji barem nekakvo stranačko članstvo. Problem predstavljaju i pojedinačni članovi parlamenta koji bi mogli pobjeći na drugu stranu.
Prepoznatljiv obrazac su također vođe i njihovo ponašanje. I iz stručnih krugova kliničkih psihologa i psihijatara već dugo, sve češće u posljednje vrijeme, neki i neposredno ukazuju na problematične strane Janšine osobnosti. Posredno o tome govore i njegovi koalicijski partneri: ‘nije ga moguće promijeniti ali za dobrobit Slovenije vrijedi istrpjeti’ (zapravo za vlast i privilegije). ‘Ne želim se spuštati na osobni nivo, za to nisam ni kompetentan’. Kao zanimljivost ovdje vrijedi citirati jednoga suvremenika Hitlera, koji opisuje prvi susret s njime, na nekoj večeri: ‘Pričao je i pričao bez kraja i konca. Propovijedao je. Napao nas je kao nekakav vojni ordinarij. Počeo je urlati na nas iako mu se nismo protivili niti se usudili ne slagati s njime na bilo koji način. Kada je otišao sjedili smo u tišini, zbunjeni i nimalo dobre volje. Osjećali smo nelagodu poput čovjeka koji u vlaku iznenada shvati da sjedi u kupeu s psihopatom.’
(Friedrich Reck-Malleczwen)
Gledano iz povijesne perspektive oblici fašizma razlikuju su u različitim razdobljima, ovisno o ekonomskim, kulturnim i drugim okolnostima u različitim društvima. Prijelaz u autokratski i (ili) diktatorski sustav uvijek sadrži protuslovlja. Zato je univerzalni, udžbeničko-povijesni obrazac moguće izlučiti samo na temeljnom nivou. U to svakako spadaju: program usmjeren protiv drugih, božanski vođa, propaganda, poticanje građanskog rata te poslušna koalicija u vlasti. I krizni uvjeti. Potrebna je također i nezahtijevna baza pratitelja koje je moguće preobratiti u vjernike. Često su to upravo oni kojima takva politika najviše šteti ali se njihov fokus manipulacijama usmjerava prema ‘drugima’ koji su krivi za njihov položaj. To su ljudi u kojima su se nakupile sve moguće frustracije, u njima je moguće pobuditi najslabije osobine ljudske prirode. To može biti i srednji sloj koji se osjeća ugroženo, recimo prosječno seoskom stanovništvo sa svojim kućama, vrtovima, tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i slično. Ili mješavina svega ovoga, i još ponečega. To nikada nije većina, barem u početnom razdoblju ne nadmašuje dvadeset, najviše trideset postotaka svih glasača. Socijalnim inženjeringom i zastrašivanjem to se može munjevito promijeniti.
Pogledajmo nekoliko primjera uspona na vlast koje su planirali te zatim izveli nacisti, pogotovo one u čijim početnim oblicima možemo uočiti sličnosti. U programu i Hitlerovim nastupima između ostaloga je uočeno slijedeće:
Inteligencija i demokracija. Prvi zadatak je ograničiti razum i demokraciju. ‘Židovska demokracija znači ubijanje razumom, oni uspostave demokraciju i ubiju razum.’ – To je 1920. Hitler rekao o Židovima.
Narod. ‘Narod mora biti u prvom planu. Državljanin je samo onaj koji je i sunarodnjak.’ (Volksgenosse), kaže nacionalsocialistički program iz 1920 godine. (objavljeno u Rihard James Obery: Treći rajh.
Ugroženost od stranaca. Prijetnja od stranaca. ‘Ako nema mogućnosti za preživljavanje svih stanovnika treba protjerati pripadnike drugih naroda.’
Vjera. Iako su nacisti bili izrazito protureligijski i Crkvu su razumjeli kao oruđe korisno za uspon na vlast. ‘Stranka zastupa položaj pozitivnog kršćanstva. Protivi se židovsko – materijalističkom duhu.’
Mediji. Pitanje tiska planirali su i zatim riješili na sljedeći način: ‘Zahtijevamo zakonske mjere prema svjesnoj političkoj laži te njenom širenju putem tiska. Svi novinski urednici i suradnici moraju biti sunarodnjaci (znači Nijemci, ne Židovi, u užem smislu naravno ‘naši’, op.pisca.). Novine koje izvještavaju u suprotnosti sa zajedničkim interesom treba zabraniti.’
Kultura. ‘Zahtijevamo zakonske mjere prema svim pravcima umjetnosti i literature, koji potkopavaju život našeg naroda, te ukidanje svih priredbi i organizacija koji nisu u skladu sa spomenutim zahtjevima.’
Nadzor. U Braunes Haus, nacističkom sjedištu u Muenchenu postojala je golema kartoteka svih članova stranke kao i njenih protivnika i drugih. Kada su im u ruke došli represivni aparati, kontrolu su razvili do savršenstva.
Nacistima treba priznati i ponešto što bi bilo vrijedno oponašati (samo što se oni sami nisu toga držali). Recimo: ‘Zahijevamo opsežno širenje sheme mirovinskog osiguranja.’ Na kraju se je to izopačilo u nacistički darvinizam, eutanaziju bolesnih i starih. Slovenska vlast je u tom pogledu znatno skromnija, samo su u staračkim domovima radili spiskove oboljelih sa Covidom-19, te ih razvrstavali na one koje će poslati na liječenje u bolnice i one koje neće. Sadašnja koalicija na vlasti bez sumnje bi preskočila slijedeću točku nacističkog programa: ‘Osobno bogaćenje na račun rata je zločin protiv naroda. Zbog toga zahtijevamo potpunu zapljenu ratnih profita.’ Naravno, nacisti se nisu držali ni toga.
U početnim mjesecima nakon Hitlerovog dolaska na vlast 1933. godine Njemačka je zadržala višestranački sustav. Zatim je vlada dobila i zakonodavne ovlasti, što je potpisao tadašnji njemački predsjednik Hindenburg. (U vrijeme koronakrize Janša je izrazio prijetnju o prijenosu zakonodavnih ovlasti na njegovu vladu, pri čemu pravo na veto nije iskoristilo Državno vijeće – slično kao u nacističkoj Njemačkoj). Poslije nekoliko mjeseci stranke su raspuštene, da bi Hitler nakon smrti predsjednika Hindenburga proglasio diktaturu. Hindenburg ga je pokušavao blago verbalno kritizirati iako mu je pomogao doći na vlast, što bi mogli nazvati nekom vrstom ‘pahorijanstva“’ (Borut Pahor, predsjednik Slovenije koji se ne suprostavlja Janezu Janši – op.pr.). I stranke koje su s Hitlerom sudjelovale u vlasti bile su uvjerene da mogu obvladavati njegove diktatorske težnje, one u opoziciji pak, da će on biti otpuhan na sljedećim izborima. (Hitler je, zapravo, išao putem Mussolinija, njemu je potpunu vlast omogućio zakon iz 1925. s kojim su zabranjeni slobodni sindikati i opozicija, a tisak se je podredio kombinaciji cenzure i preuzimanja medija od strane fašista). Sudstvo je Hitleru i nacistima u velikoj mjeri bilo naklonjeno i inače, zbog toga su uopće mogli dočepati vlasti u Weimarskoj republici. Oko sudstva, dakle, i nije bio potreban ozbiljniji napor. Svemu rečenome slijedila je zabrana prosvjeda. Pod pritiskom su se našli intelektualci koji su se suprotstavljali uvođenju nacionalsocijalizma. Iz države je pobjeglo na stotine znanstvenika i umjetnika, otpušteni su bili profesori i nastavnici koji se nisu prihvaćali nacionalsocijalizam.
Drugo razdoblje nacizma je poznata, tisućama puta opisana priča. Ali nikakva knjiga ili dokumentarac ne mogu točno objasniti zašto se je sve to dogodilo. I pogotovo ne mogu točno označiti prijelomnu točku. Znamo li gdje je prijelomna točka za Sloveniju? Dvanaest godina nacizma porušilo je Europu i temeljito promijenilo njenu povijest. Koliko dvije ili više godina janšizma mogu promijeniti Sloveniju?
Objavljeno u Mladini 17.6. 2020.