VAL I RIJEKA PRIJE 33 GODINE

Neobičan život bez mobitela i interneta

Osjećali smo da se nešto mijenja i da ćemo izaći iz tog socijalizma koji je bio u mnogočemu nakaradan, ali u kojem se tih godina i nije živjelo tako loše, imali smo Trst na domak ruke, s depozitom ili bez, znali smo dobro kako svijet izgleda tu negdje blizu nas
4 minute
Piše: Davor Štimac. Fotografija: Nikica Petković

Mi Valovci bili smo te 1988. generacija na razmeđi, koja je već potpuno otvoreno ismijavala posttitovski socijalizam, štafetu, političke škole pa i omladinsku organizaciju, koja nam je bila osnivač i omogućavala da izlazimo kao dvotjednik. Otvarali smo slobode u novinskom izričaju i stalno bili na rubu zabrane.  Živjeli smo u gradu rocka i industrije, dopadljivom i mnogim mladima iz drugih gradova Juge koji su voljeli vikendima dolaziti ovdje. Sviralo se po garažama, klubovima, novi su bendovi tražili svoj prostor. U to vrijeme, Rijeka je u smiraj bivše nam države, još uvijek bila drugi industrijski grad u zemlji, pred brodogradilištem 3.maj i subotom ujutro prije šest, horde ljudi prolazile su kroz portu, dok smo se mi mladi u polovnim jugićima ili većim, posuđenim obiteljskim autima vraćali iz Opatije, centra zabave, kako za one koji su voljeli rock i skupljali se ispred kultnog Marija, tako i za riječke šminkere koji su odlazili u Milde.

U to vrijeme, Armada je bila u povojima i doživljavalo ju se više kao huligansku, nego navijačku skupinu koja se otela tada već ne tako strogo kontroliranom sustavu. Za razliku od puno eksplicitnijih poruka kojima navijači danas izražavaju svoja nezadovoljstva, tada je to bilo puno jednostavnije i uglavnom se svodilo na tučnjave s navijačima iz suparničkih tabora. Pisali smo o njima, ali i o drugim sportskim događanjima, Dvorani mladosti, košarkaškim utakmicama s tisućama na tribinama.

Pred Kontom koji je spajao i razdvajao dvije subkulture mladih, bilo je živo iza podneva i poslije ponovno uvečer kad je završavala škola, u Križanićevoj su se prodavale ploče i bilo je važno pojaviti se ponekad s vinilom pod pazuhom i starkama koje su se u to vrijeme već kupovale tu blizu, preko granice. Najljepše cure ili one nama najdraže, slikali smo za naše naslovnice.

Osjećali smo da se nešto mijenja i da ćemo izaći iz tog socijalizma koji je bio u mnogočemu nakaradan, ali u  kojem se tih godina i nije živjelo tako loše, imali smo Trst na domak ruke, s depozitom ili bez, znali smo dobro kako svijet izgleda tu negdje blizu nas. Nismo se dijelili u one koji imaju i one koji nemaju, jer su oni koji imaju, uslijed nekog usađenog straha ili loših iskustava svojih bližnjih to prikrivali, a onih koji nemaju i nije bilo tako mnogo.  Potrebe, a i običaji da se pije po parkovima i parkiralištima nisu postojale, kafići su se dijelili na one s višom i nešto nižom cijenom kave i alkohola, u restorane se nije išlo, tek ponekad u neku od pizzerija na opatijskoj strani ili u Rijeci. Klasne razlike bile su suptilne, linija 32 ili s ekipom u kvartu osposobljen automobil, traperice iz Trsta, rjeđe iz Amerike, ljetovanje u obiteljskoj vikendici ili kod rodbine u Dalmaciji. Očevi su nam, tog se jako dobro sjećam, bili autoriteti s kojima se nije pregovaralo, nosili su strahove ili se bojali da ne izgube sigurnost koju im je davalo društvo u kojem su živjeli pa naš bunt nisu javno odobravali.

Živjeli smo bez mobitela i interneta, pa nismo kasnili na dogovore ili ih otkazivali u zadnji čas. Bilo je normalno vidjeti parove kako hodaju zagrljeni ulicom ili se drže za ruke. Htjeli smo završiti fakultete, nismo razmišljali o odlasku u inozemstvo, niti o tome kolika će nam biti plaća kad se zaposlimo. Htjeli smo znati, cijenili smo vrijednosti, prepoznavali smo uspješne, uvažavali različitosti, a glazba, književnost, filmovi, kazališne predstave, izložbe, dizajn, posuđeni časopisi bili su dio našeg života. Čekali smo da izađe ploča, da se pojavi film, imali smo još uvijek gramofone, posuđivali video kazete, čitali kultne stripove.

Kad se danas sjetim te priče Vala od koje je prošao jedan čitav život, potpuno sam siguran kako je to bio  jako dobar dio naše mladosti, ispunjen idejama koje bi i danas mijenjale,  ljudima koji  su se razišli, ali su nastavili razmišljati slično kao i onda, od kojih su neki ostali u novinarstvu i Rijeci, a drugi otišli u sasvim druga područja stvaranja i mjesta življenja. Posljednjih se mjeseci, otkad smo se dogovorili da potaknuti izdanom monografijom napravimo i broj Vala koji će sličiti ranijim uradcima, sastajemo preko Zooma, i uvijek se prvi uključe oni koji su najdalje, u drugim vremenskim zonama. Nismo se puno promijenili, samo što kad nam se netko priključi prvi put, mogu ga prepoznati samo po glasu.