Snježana Prijić-Samaržija sve zapaženije vodi Sveučilište u Rijeci koje po mnogo čemu nadmašuje srodne ustanove u Hrvatskoj. No, ona u svoj modus operandi ne ubraja nametnutu konkurentnost nego prije svega – suradnju. Od 2009. je prorektorica, a od 2017. rektorica Sveučilišta u Rijeci, sada u svome drugom mandatu.
Čemu pripisujete činjenicu da je po mnogim pokazateljima riječko sveučilište trenutačno na samom vrhu visokih učilišta u Republici Hrvatskoj? Koliko su za trenutačnu reputaciju sveučilišta odgovorni inovativni programi koje Sveučilište u Rijeci nudi? Kako komentirate glasine iz zagrebačkih akademskih krugova koje ukazuju da Sveučilište i vi osobno takvu reputaciju i popularnost duguju svojim vezama s liberalnim medijima i lijevim dijelom političkog spektra?
Meni je već dragocjena informacija da se Sveučilište u Rijeci percipira kao funkcionalno i progresivno Sveučilište. Pobornik sam onog jednostavnog fizikalnog zakona, uložena energija ne može nestati i pretvorit će se u rezultat. Ne treba se zavaravati da možete nešto bez teškog rada ljudi kojima je stalo.
Danas je inovativnost neka vrsta institucijskog imperativa. Sveučilišta u Europi nalaze se pred izazovom transformacija, pa prepoznatljivost i pozicioniranje u europskom prostoru traže autentičnu inovativnost. Prije svega, ovdje mislim na digitalnu transformaciju i nove inovativne hibridne modele nastave, na nove modele personaliziranih kurikuluma koji će uključivati internacionalnu virtualnu mobilnost. Sveučilišta se više ne uspoređuju samo jedna s drugima. Umjesto toga, počinjemo se natjecati i s uglednim kompanijama poput Googlea, Microsofta ili IBM-a koji organiziraju boot-campove ili online treninge za dobro plaćene poslove. Velike tvrtke i kod nas grade svoje kampuse i istraživačke centre izvrsnosti. Moramo jako dobro promisliti kako misiju javnih sveučilišta prilagoditi ovim novim okolnostima i razmišljati o našim komparativnim prednostima, ali ne smijemo upasti u zamku iscrpljivanja u nepotrebnim diskvalifikacijama za uhljebništvo ili zbog interesa privatnog sektora.
Mi nalazimo svoj specifični profil u povezivanju s europskim sveučilištima koja imaju istu viziju, a to su ne-elitistička sveučilišta fokusirana na društvenu inovaciju. Svaka inovacija ima neki društveni utjecaj, no sveučilišna društvena inovacija jest ona koja ima dodanu vrijednost jer rješava problem i pridonosi dobrobiti građana, posebice onih u riziku od društvenog isključivanja.
U vrijeme kada trebamo biti usredotočeni, kvalifikacije o kakvima govorite zapravo su toksična politizacija ili ideologizacija života i rada. Čini se kao da nema ispravnog i neispravnog, da nema bolje ili lošije obavljenog posla, već se sve svodi na bolju ili lošiju umreženost ili politički interes. Vidim to kao simptom sve raširenije kulture alternativnih činjenica u kojima je sve podložno ideološkim interpretacijama, sve je uvijek istina iz neke perspektive i za nekoga. Osobno, vjerujem da ipak postoji objektivna razlika između onoga što čini dobro zajednici i onoga što mu čini štetu i što ga unazađuje.
Što to danas Sveučilište u Rijeci nudi svojim studentima i onima koji to žele postati, a što je drukčije od ponude ostalih visokoškolskih ustanova? Po čemu je Rijeka grad za studente i jesu li opravdane kritike studenata da se njima namijenjeni sadržaji istiskuju, a prostori zatvaraju zbog interesa kapitala? Što Sveučilište radi da to spriječi? Kako komentirate kritike iz dijela alternativnih riječkih krugova, da je Sveučilište postalo potpuno mainstream i ‘politički korektno’?
Naši studenti su autentični ko-kreatori procesa na Sveučilištu i mislim da je to najviše što im možemo ponuditi. Oni aktivno sudjeluju u politikama jer smo im zajamčili prostor u svim sveučilišnima tijelima u kojima se donose odluke. Ne možemo im ponuditi ništa više od toga da im Sveučilište bude njihova (druga) kuća.
Svake godine provodimo multi-metodološka istraživanja zadovoljstva studenata studijima i studiranjem, a nakon toga donosimo posve konkretne mjere i preporuke kako bismo unaprijedili svoje prakse. Upravo pripremamo objavu za projekte kojima ćemo povećati izbornost i mogućnost individualnog kreiranja kurikuluma kroz tzv. minors, pakete interdisciplinarnih kolegija koji osiguravaju posebne vještine za budućnost, a koje nije moguće složiti samo na jednom studijskom programu. Također, kreiramo novi model stjecanja praktičnih kompetencija i kroz studenski rad. Došli smo do podatka da 70 posto naših studenta povremeno radi, pa smo zaključili da trebamo pronaći način da željeni dodatni prihod ostvare na poslovima gdje će moći steći praktične kompetencije vezane uz njihov studij.
Rijeka je jedinstven grad u Hrvatskoj, zapušten ili avangardan kako su to post-industrijski i lučki gradovi u svijetu u kojima je kulturna baština vezana uz rad, migracije, tehnologije i multikulturalnost. To su gradovi koji su, u usporedbi s drugima s valoriziranom antičkom ili srednjovjekovnom baštinom, otvoreniji alternativnim načinima života i identitetno komplicirani. Od toga ne treba bježati niti to umivati, nego tu energiju treba prigrliti. Industrijska baština je ogroman urbani potencijal koji privlači mlade ljude.
Što se tiče krupnog kapitala, sigurno mislite na Porto Baroš i lučku infrastrukturu koja će se prenamijeniti u svrhe nautičkog turizma. Možemo zamisliti i drukčije scenarije u kojima bi taj prostor postao javan na način dostupnosti i onima koji ne pripadaju eliti, građankama i građanima i njihovom slobodnom vremenu. Već imamo i takve primjere korištenja lučke infrastrukture. Primjerice, naš Centar za urbanu tranziciju DeltaLab i HNK Ivana pl. Zajca rade u prostorima bivšeg IVEX-a na adresi Delta 5. Obnovljeno Exportdrvo izgleda svjetski kao izuzetan prostor kulture i javnih okupljanja. Želim vjerovati da je moguć spoj i dijalog Rijeke koja privređuje i Rijeke koja prosvjećuje, što pronalazimo u Liverpoolu, Marseilleu ili Rotterdamu.
Kada pitate o političkoj korektnosti u navodnicima, kojima se, pretpostavljam, aludira na prilagođavanje Sveučilišta politici ili tekućim političkim trendovima, to nikada nije bila naša agenda. Institucijska odgovornost ili etika javnih politika različita je od individualne, izvaninstitucijske i stranačke. Mi moramo biti čuvari stečenih civilizacijskih vrijednosti, ali i oni koji šire prostore prava svake osobe na slobodu, jednakost i dostojanstven život i rad – neovisno od pojedinačnih ili grupnih svjetonazora. Neki u tome vide oportunizam ili podilaženje mainstreamu, neki pak priklanjanje ne-tradicijskim opcijama. Svaka isključivost u meni rađa zebnju da ispod svega leži pretpostavka da postoji samo jedan ispravan način života.
Za vrijeme vašeg prethodnog mandata došlo je do brojnih suradnji i uvođenja inovacija? Koji su vaši planovi za ovaj mandat? Koja od navedenih aktivnosti vam je posebno bliska?
Suradnja i povezanost s izvrsnim europskim sveučilištima, poglavito iz mreža YUFE i YERUN, mi je prioritet jer nas dimenzionira izvan naših navodnih kriterija izvrsnosti koja su uvijek vezana uz pitanja kojoj smo političkoj opciji bliži ili zašto na ljestvicama rangiranja nismo bolji od ovih ili onih. Samo radi ilustracije, nedavno smo na godišnjoj skupštini YERUN mreže, gdje je 17 sjajnih europskih sveučilišta i gdje smo mi prvo sveučilište koje je uspjelo ući u mrežu iz područja srednje, istočne i jugoistočne Europe, raspravljali o implementaciji otvorene znanosti, transformacijskim modulima i digitalnoj odgovornosti. Razina rasprave tamo meni je prevažna i ohrabrujuća jer mi daje nadu da možemo biti dio neke bolje zajednice koja ne diskvalificira temeljem geografskih, političkih ili korporativnih kriterija. Kada imate u vidu da su tamo sveučilišta iz Maastrichta, Bremena, Barcelone, Rima i drugih, jasno je nismo među najboljima, ali nikome na pada na pamet da demonstrira superiornost. Oni vide resurse u našim različitim perspektivama.
Silno mi je zanimljivo sudjelovati u tim raspravama, a posebno u posljednje vrijeme na događajima koje organiziraju Europska komisija, Vijeće Europe ili Vijeće Europske unije, gdje sam imala priliku predstaviti naš model socijalno inovativnog sveučilišta. Ono u čemu smo trenutačno prepoznati kao europski model dobre prakse jest područje istraživanja i razvoja unutar koncepta sveučilišta angažiranog u zajednici (community engaged university) te u pitanjima demokratske misije visokog obrazovanja, rodne ravnopravnosti, ali i otvorenosti kreiranju inovacijskih ekosustava s poslovnim sektorom.
Jedna od vaših aktivnosti, ali i budućih planova, je internacionalizacija sveučilišta kroz ponudu studijskih programa i kolegija na engleskom jeziku. Što Rijeka i sveučilište mogu ponuditi jednoj Belgijanki, Rumunju, Palestinki ili Nigerijcu, a da nije samo pogled na zaljev i jeftino pivo? Kako planirate privući profesore iz inozemstva? Plaćate li ih više od ovih naših i ne bojite li se da će to ugroziti odnose na Sveučilištu?
Želimo biti sveučilište privlačno studentima i istraživačima iz Europe i cijelog svijeta. Među mnogima koji u Europi i svijetu žele to isto, mi moramo ponuditi nešto posebno. Osim kvalitetnih i atraktivnih programa na engleskom jeziku, treba ponuditi i neku dodanu vrijednost. Ili inovaciju, upravo ono o čemu smo ranije razgovarali. Najvažnije je da se internacionalizacija ne shvati kao obrazovni turizam, već kao istinski prostor akademske mobilnosti u kojem Sveučilište u Rijeci nudi sadržaje koje ne možete dobiti svugdje. Naš urbani postindustrijski imidž, otvorenost prema novim modelima suradnje, ali i naša briga za studente, profesionalnost i društvena odgovornost naše su prednosti.
Realistični smo, međutim, i znamo da se relevantna internacionalizacija studija ne događa preko noći. Nije posve jednostavno ni mijenjati institucijsku kulturu ili organizirati paralelnu nastavu na hrvatskom jeziku i na stranim jezicima. Tu su i birokratske nacionalne prepreke za potencijalne studente iz zemalja izvan Europske unije, primjerice iz Palestine ili Nigerije, koje demotiviraju i najupornije i navode ih da potraže prilike negdje gdje se sustavi brže prilagođavaju globaliziranim i digitaliziranim uvjetima obrazovanja i rada.
Kako se nosite s utjecajem politike na vaš rad i rad Sveučilišta? Jesu li vam teži pregovori i razgovori s lokalnim ili nacionalnim vlastima? Ili je ipak najteže s kolegicama i kolegama u Rektorskom zboru?
Suradnja nema alternativu. Sveučilište nije i ne može biti izolirani otok, naši najbolji rezultati uvijek su proizašli iz neke kvalitetne suradnje. Sami možemo malo, nedovoljno. Opet ću reći, ne treba brkati suradnju i interesne ili političke mreže. Ključna razlika jest u tome što su mreže primarno motivirane odnosima moći i nastojanju širenja sfere utjecaja, a suradnja je primarno usmjerena nekom javnom dobru. Razlika je ponekad teško vidljiva izvana, ali svim je sudionicima sasvim jasna.
Naravno, neki su pregovori i sugovornici ugodniji, a neki manje. S jednima dijelim stavove, a s drugima se uopće ne slažem. Ključno je, međutim, naći rješenje koje proširuje javno dobro, a ne ustanoviti tko je u pravu. Puno sam na ovom poslu naučila, ali i sama sam se zapanjila koliko je presudno doista uvažavati i slušati sugovornika, ali i razmišljati izvan kutija.
Na sveučilištima u Europi svi se borimo da je održimo politiku izvan zidova sveučilišta. U novije vrijeme, jake antidemokratske i autoritarne tendencije dolaze iz Mađarske i Poljske gdje je sveučilišna autonomija uvelike narušena. Zato smo mi veliki zagovornici platforme Universities for Enlightenment koju je pokrenuo rektorski zbor Austrije, a koja promiče odrješitu borbu za europske vrijednosti mira, harmonije i prosvjećenosti.
Što Sveučilište u Rijeci radi na uključivanju studenata iz manje privilegiranih socio-ekonomskih okružja, kako riječkih, tako i regionalnih poput Gorskog kotara ili otoka? Je li to dovoljno? Jeste li zadovoljni trenutnom razinom rodne ravnopravnosti na Sveučilištu, kako među studentskim, tako i među profesorskim tijelom?
Pravednost i uključivost za nas su jako važna pitanja. Od kada sam bila prorektorica za studije i studente do danas, ostala su u mojem fokusu, a mnogi ne znaju da smo mi sveučilište gdje su školarine i participacije studenata među najnižima u Republici Hrvatskoj. Mi smo Sveučilište koje je shvatilo poruku studenata tijekom blokade 2009. godine i imamo značajan konsenzus u Senatu oko razumijevanja javne uloge sveučilišta. Činjenica je da smo pod stalnim pritiscima jer nacionalno podfinanciranje indirektno potiče povećanje školarina kako bismo osigurali kvalitetu ili iskorake. Socijalna dimenzija obrazovana mora biti dio nacionalne politike.
Nadam se da neću zvučati neskromna ako kažem da su jedni od naših najsjajnijih rezultata upravo servisi studentima koji su na bilo koji način u riziku isključenosti, od onih slabijeg socioekonomskog statusa do studenata s invaliditetom, studenata roditelja do psihološke podrške ili podrške u slučajevima spolnoga uznemiravanja. Čak mi se čini pomalo nepristojnim time se hvaliti, jer to je minimum dostojanstva koje smo dužni osigurati kako bi svi imali jednake šanse za ispunjen život. Međutim, to ne ulazi u kriterije rangiranja izvrsnosti sveučilišta.
Nikada nismo posve zadovoljni i nikada nije tako da ne može bolje. Struktura studenata i na našem Sveučilištu ne odgovara strukturi građanstva, što znači da privilegiraniji pristup studiranju još uvijek imaju djeca obrazovanijih i bogatijih roditelja. Još posla imamo i na radu s onima kojima prijete rizici isključivanja, nastojimo naše studente opremiti vještinama suočavanja s rizicima prekarijata, nastojimo ih naučiti kako biti aktivni građani koji će se znati izboriti za svoja prava.
Gdje vidite Sveučilište u Rijeci za 20 godina? Hoće li se Riječanke i Riječani moći ponositi njime i hoće li i dalje Zagreb sa zavišću gledati prema prekrasnoj Rijeci?
Nadam se da će Sveučilište za 20 godina biti dokazano europsko sveučilište budućnosti, mnogo bolje nego danas jer će ga voditi mnogo sposobniji ljudi od nas, ali kojima ćemo upravo mi pripremiti prostor da ih prepoznaju kao takve.
Meni je posve strana retorika nadmetanja i pobjeđivanja. Kada od kolega čujem kako govore da su upravo oni najbolje sveučilište, u meni se uvijek nešto ugasi. Deficitarna sam u nagonu i potrebi za tom vrstom dokazivanja da smo bolji od drugih. Baš zato što mislim da mi to i nije neka prednost u ovom kompetitivnom akademskom svijetu, iznimno se trudim pokazati kako od suradnje ima mnogo više dobra. Naravno da nas raduje dobro obavljen posao, da nas eksperti prepoznaju, da nas kolege s drugih sveučilišta pohvale, da nam studenti poruče da im je sveučilište ispunilo i nadišlo očekivanja. Nas ne raduje ničija zavist. Nikada nisam razumjela trijumfalizam, a napose onaj mentalitet koji pronalazi dodatno zadovoljstvo svoje pobjede u činjenici da drugi zbog toga pati. U našem svijetu skromnost treba biti posebna vrlina, jer ukazuje na razboritost i razumijevanje da su uspjesi prolazni, a neuspjesi nužni te da je svaki dan neka nova borba.
Jako volim Rijeku, nema mi ništa ljepše nego se – odnekuda gdje je lijepo – vratiti u Rijeku. Ona je meni prekrasna, vjerojatno i zato jer je to moja zona komfora. Kako mi se čini da me ovaj grad i njegovi ljudi čine boljom i ispunjenijom osobom, želim da i mnogi drugi za 20 godina uživaju u našoj Rijeci.