Kada sam u srpnju 2019. godine putem Jutarnjeg lista uputila apel sustavu socijalne skrbi pod naslovom “Molim vas, nemojte ponovo pogriješiti!” nisam mogla ni sanjati da će moj sin, zbog kojega danas ponovo pišem na istu temu, podlegnuti pod teretom svog zla koje su mu nanijeli biološki roditelji i sustav socijalne skrbi koji ga nije zaštitio od njih. A nije da nije postojala prilika.
Moj apel iz ljeta 2019. godine bio je potaknut novinskim napisima o zlostavljanom malenom dječaku koji je dvije i pol godine živio u paklu jer njegove muke nije vidio ili nije htio vidjeti nitko. Pa sam se nadala da ću možda, samo možda, socijalne radnike koji su se njime napokon počeli bavili potaknuti da ne naprave još jednom istu grešku kao tko zna koliko puta do sada i da ga ne vraćaju na silu negdje gdje će biti ponovo izložen nasilju i nezaštićen.
Kada je u travnju ove godine naslovnice danima punila tragedija pretučene i preminule dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, znala sam da će priča mog sada pokojnog sina morati ponovo izići na svjetlo nada, opet s vapajem ali ovaj put ne sustavu socijalne skrbi već svakom, ama baš svakom socijalnom radniku u našoj zemlji ponaosob: molim vas, preklinjem vas, prestanite vraćati zlostavljanju djecu u biološke obitelji! Dosta, jednostavno prestanite, stanite, nemojte to nikad više napraviti. Prestanite griješiti na štetu djece koja su potpuno nezaštićena, ako već morate griješiti, a ljudi ste i sigurno ćete pogriješiti, griješite na račun roditelja. Oni se mogu s vama natezati i dokazivati ako treba i po sudovima da se ipak za dijete brinu adekvatno, jer oni su odrasli i oni to mogu. Neka teret dokaza da se ono zbog čega im je dijete oduzeto neće ponoviti bude na njima i neka povratak zlostavljanog ili zanemarenog djeteta u biološku obitelj nikada više ne bude eksperiment. Ne smijete si to dozvoliti, vi, svaka socijalna radnica i svaki socijalni radnik ove zemlje, nikad više. Maleno dijete koje mlati roditelj ne može ništa osim biti prestravljeno do smrti i treba vas jer samo vi mu možete pomoći. Ja vas ne vrijeđam, ne nazivam pogrdnim imenima i ne pozivam na linč. Čvrsto vjerujem da pravi aktivizam i jedina moguća promjene kreće od onog afirmativnog što je svaki pojedinac spreman učiniti, kao što je recimo udomljavanje ili posvajanje zlostavljanog djeteta. Mala korist od tamburanja po vama, i nikakva korist od toga da na tamburanje odgovarate sudskom tužbom. Pa evo ja pokušavam još jednom s drugačijim pristupom i apeliram na vašu savjest.
Obraćam vam se kao majka čije se srce raspalo kada je prije šest mjeseci srce moga posvojenog sina, koji više nije mogao živjeti sa svim zlom koje mu je naneseno, naprasno i tragično stalo. A prije 25 godina bio je maleni dječak, beba, koju su prvo grubo povrijedili njegovi biološki roditelji te onda i izdao sustav i djelatnici sustava koji su imali hrpu prilika pomoći mu. Naš je sin biološkim roditeljima bio oduzet u petoj godini života, nakon što je već prije bio nađen kako sam noću luta cestom, a u dom je odveden kada je spašen iz septičke jame u koju je, ostavljen sam, bio upao. Ubrzo je smješten u jednu udomiteljsku obitelj u kojoj se, svim problemima usprkos, na kraju i snašao. No, s navršenih sedam godina života neki socijalni radnici su ga, samo oni znaju zašto, odlučili vratiti biološkoj majci koja ga nije htjela. U školu je krenuo kasno, jer ga majka nije bila upisala, a pritom mu je neprestano govorila da je sam kriv što je bio u domu jer je toliko loš da se nitko za njega ne može brinuti. Umjesto hrane, kada bi ju tražio, često je znao dobiti šamar ili šaku u glavu i naposljetku je nakon godinu i nešto dana neuspjelog eksperimenta povratka biološkoj majci na intervenciju škole vraćen natrag u dom. Tada već u takvom stanju da više nije bio niti za udomiteljsku obitelj. Mi smo ga upoznali kao desetogodišnjaka, no niti petnaest godina silne ljubavi koju smo mu dali i beskonačnog strpljenja nije moglo nadomjestiti sve ono što su batine i izdaja već ubile i izopačile u njemu. Sve što je našem sinu trebalo je bila briga i sigurnost obitelji. A sustav socijalne skrbi, koji ga je jedini mogao zaštiti, to nije napravio. Iako je oduzet zbog zanemarivanja i zlostavljanja u ranoj dobi, socijalni radnici nisu pokrenuli postupak za oduzimanje roditeljskih prava njegovim biološkim roditeljima. Nisu to napravili niti nakon što je na njegovu strašnu štetu propao suludi pokušaj da ga se vrati majci koja ga nije htjela. I nije se suzdržavala iživljavati nad njim. Mi smo ga upoznali jednog Božića koji je provodio u domu, jer mu je biološka majka kojoj su ga pokušali poslati da kod nje provede praznike doslovce zalupila vrata u nos. Djetetu s torbom i socijalnom radniku kraj njega. S porukom da je on nemoguć i da se ona neće brinuti za njega. Ali niti ga se odreći, jer to bi bila potvrda da je grozna majka, pa ga je uz prešutnu suglasnost sustava pospremila u dom. Postupak oduzimanja prava biološkim roditeljima pokrenut je tek u njegovoj dvanaestoj godini života, nakon što smo ga suprug i ja formalno udomili i počeli se boriti za njega. No sve se to nažalost dogodilo puno prekasno.
Inače, da ne ostane nezabilježeno, u nekoliko godina od udomljenja do posvojenja nikada niti jedan socijalni radnik nije našeg sina obišao u našem domu. Super je to da smo im valjda izgledali normalni, pa se nisu previše brinuli. Ali da smo ga držali lancima vezanog u podrumu, to nitko ne bi bio znao. I niti tada mu nitko ne bi pomogao. Kao što im je valjda i biološka majka izgledala kao ne baš tako jako loša osoba, kad su joj ga nakon pakla koji je jednom s njom prošao opet bili vratili. Socijalni radnici, suci, psiholozi, pedagozi, ne znam kome je sve to naše dijete bilo prošlo kroz ruke. Znam samo da ga adekvatno nije bio zaštitio nitko od njih.
Zbog moga sina kojeg više nema, zbog dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške koja nije niti bila dobila priliku za život, zbog sigurno jako velikog broja djece kojoj ste baš ovog trenutka vi jedina nada u spas, molim vas, nemojte ponovo pogriješiti. Nemojte ponovo pogriješiti, preklinjem vas! Nemojte djecu zato što se nekome čini da oni koji su ih jednom povrijedili i izdali i nisu tako loše osobe vratiti tim istim ljudima. Budite odgovorni i hrabri i donesite ama baš svaki put odluku u korist djeteta, makar i na štetu bioloških roditelja, jer dok ne nađe roditelje koji će ga voljeti to dijete ima samo i jedino vas. Molim vas.