KRŠ I LOM, PUNK I ALTERNATIVA

Štetne pojave koje kvare mlade ljude

Uvriježeni dojam zamišljenog početka znade voditi u posve suprotnom smjeru. ‘Baš dobro, svijet počinje sa mnom! I wanna be adored!’ danas je maksima. Zaborav, neznanje i taština, kao tri dobra, složna i nerazdvojna druga
8 minuta
Ivan Molek

Među danas mrežno dostupnim fotografijama Parafa brojne su one snimljene ispred hotela Kontinental i uz gelender ponad Rječine. One se, dobrim dijelom nepotpisane, i dalje pojavljuju u više ili manje pravilnom ritmu. Oni koji ih ovih dana stavljaju u optjecaj prepoznaju njihovu vrijednost. Ima u tome nešto ironije.

Na njima nema zabilježeno ništa od one žestine koja se tako često vezuje uz punk. Na njima su isječci sive, tupe, bezlične, dosadne, naporne, nezanimljive i ni po čemu privlačne ili poticajne svakodnevice gradskog života. Rasadište punka. Bilježe un jour comme un autre, kako kaže krasna pjesma Brigitte Bardot, dan poput svih ostalih i ono mois moi j’ai mal de toi, čeznem za onim čega nema pa mi je muka, zlo mi je od toga. Zanimljivo, ni fotografije Nikole Petkovića niti spot Bardotove ne protječu bez istog motiva. Mirno teče rijeka, uokolo nje kao da život jedva pulsira. Kao da se preselio negdje drugdje. Zašto prvijenac ljubljanskih Pankrta nosi naslov Dolgcajt? To jest: dosada. Pa valjda zato jer nije dovoljno izvođače, bili oni ovog ili onog profila, upisati u neki određeni geografski prostor. U neku gradsku sredinu. 

Parafi su dobro znali uprijeti prst u pravom smjeru: “živim u rupi, najvećoj u Jugi”. I kratko potom: “osjećam rupu u ponudi mladima”. Dojam da je nakon njihovih nastupa ostajao samo krš i lom jest upravo – dojam. Ne baš pouzdan. Ako je krša i loma uopće bilo, onda se to ponajviše odnosilo na način kako je vrijeme protjecalo. A do novog vala vrijeme je protjecalo poput rijeka što teku gradovima svijeta, jednolično, sporo i uglavnom dosadno. Neki kritičari, ni pored zdravih očiju, ne uspijevaju ni danas uvidjeti da su punk i novi val, i u ovim krajevima i u širokom svijetu, zapravo istodobne pojave. Te da ima nekog smisla kada punk grupa pjeva da je njezin život novi val (a ne punk). Ali ne i obratno.

Postoji uz ovdašnji (ljubljanski, riječki pa i zagrebački) punk s kraja 70-ih jedno tvrdokorno uvjerenje. Da su mjere za njegovo suzbijanje dolazile jedino sa strane onovremenih političkih institucija i represivnog aparata. S društvenog vrha.

Jer da je to štetna pojava koja kvari mlade ljude. Postojali su u to vrijeme bendovi s riječke scene, danas većim dijelom zaboravljeni, čiji se prvi, a možda i jedini, program sastojao u otporu punku. Sada ćemo vam mi pokazati kako se prava svirka pravi! Zadiviti vas skladateljskim i izvođačkim umijećem!

Na desetoj stranici Vala u broju od 11. svibnja 1979. nalazi se jedna od važnijih potvrda da otpor nije zastajao ni na toj razini već da je bio raspoređen po cijeloj društvenoj vertikali. Sve do uloge malog čovjeka, običnog gradskog prolaznika. Kao da se radilo o nekoj nevještoj ili nesvjesnoj verziji Brechtove Majke Hrabrost, koja samo što boga ne moli da se (u vremenu drame) rat nastavi jer u protivnom sprema joj se propast. Zatvaranje lokala i bankrot. S jednom, ali važnom razlikom. Stanje koje je trebalo nastavljati se bilo je upravo ono prije punka i novog vala. Velike praznine, “rupe u ponudi mladima”.

Zapravo, pogleda li se bolje, stanje koje ne zna što bi pravo ni s J. P. Kamovom i sudruzima mu iz (pre)kasne la belle époque niti, potom, s “valovima” kulturnog života koji su stjecali priznanja u Rijeci i izvan nje same tek nakon što je sve bilo gotovo i “generacijama” navedenim silom prilika djelovati takoreći ispočetka, kao da počinju od nule, ni od čega. Prije osvrta na spomenuti broj Vala dobro je prisjetiti se pokojnog Darka Glavana i onoga što je napisao u Poletu povodom koncerta krajem prosinca 1979. u opatijskoj Kristalnoj dvorani. Glavan se često držao garda nekoga ne olako impresioniranoga. Ipak, to nije uvijek bilo tako: “Kralj i Termiti funkcioniraju na sličan način kao Brecelj i Buldožeri iz svojih ponajboljih dana. Drugim riječima, svaka pjesma je svojevrsni mini punk-igrokaz u kojemu glavnu ulogu redovito igra nepredvidljivi i neobično pokretljivi pjevač koji scenskom animacijom pokušava ‘ilustrirati’ tekstovne iskaze”. A jedan od važnijih scenskih rekvizita u tome nizu mini punk-igrokaza bila je obična zahodska školjka. Bijela poput pisoara što ga je M. Duchamp preimenovao u Fontanu za potrebe izložbe Društva nezavisnih umjetnika 1917. u New Yorku.

Jedan od dvaju tekstova s desete stranice Vala od 11. svibnja 1979. potpisan je sa S. Vicious i nosi naslov kao da su ga The Doors sastavili, “Čudan dan”. (Vrijedi zapaziti razliku u gramatici, jednina je ovdje, uspoređena sa Strange Days, signal prekida onog jednoličnog dana poput svih ostalih s fotografije Parafa pored Rječine.) Drugi je “Sitnice za happening” Lane Frković, članice Teatra mladih Alternativa. “Darko (Cek), Kvatro (Ivica Grubiša) i Aldo (Trešnjić) nabavili su zahodsku školjku koju će kasnije Kriza (Damir Krizmanić) koristiti. … Kriza je već prošao sa zahodskom školjkom. Zaustavio se ispred robne kuće Korzo i sjeo na nju. Prolaznici su se osvrtali, smijali, vikati mu da je lud. Došla sam do njega svirajući frulu. Zabavljao se pričajući s djevojčicom i njezinom bakom.” Frković ne spominje članove Termita koji su pomogli u realizaciji toga hepeninga, ograničava se na općenitom “deklarirani punkeri”, ali zato pozorno prati reakcije prolaznika. Oni ne iskazuju otpor tek dobacivanjem. Uz prizvuke ogorčenosti, odbojnosti ili podsmjeha. Iskazuju ga i nakon poziva izvođača na sudjelovanje u izvedbi hepeninga: “Svatko je želio biti što bliže centru događanja, ali nitko da se opusti … uđe u igru”. Sve što su prolaznici trebali učiniti bilo je proći “tunelom priče”, improviziranim prolazom dugačkim desetak metara i napravljenim od stiropornih kutija za pakiranje šivaćih mašina tadašnje tvornice Bagat. Zamijeniti nakratko ulogu pasivnog promatrača onom “živog bila koje pulsira, aktivnog centra” (E. Souriau), krenuti od nule i postati načas izvođač.

Teško da postoji ilustracija koja bi nadmašila ovu netom navedenu i življim bojama pokazala koliku težinu ima dojam da se nešto radi takoreći od nule, kao da ničega sličnog prije nije nikada bilo. Zapravo, može imati jer taj dojam zamišljenog početka zna voditi u suprotnom smjeru. Baš dobro, svijet počinje sa mnom! I wanna be adored! Zaborav, neznanje i taština, kao tri dobra,  složna i nerazdvojna druga. A bez talenta Iana Browna iz Stone Roses.

U tom navodnom kršu i lomu, jer kako je moguće skršiti ono čega nema, prazninu, od riječkih medija imali su ulogu i Val i nekadašnja omladinska emisija Bura Radija Rijeke.

Ovih dana Vlado Simcich Vava, riječki glazbenik priznat i cijenjen i izvan Rijeke, iznosi svoja iskustva. Mi se ovdje moramo, kaže on, iskilaviti da bismo postali vidljivi (i čujni) izvan svoje sredine dok drugdje ta mašinerija promocije samo što na raspolaganju ne stoji dvadeset i četiri sata na dan. A Tea Tulić, riječka spisateljica također priznata i cijenjena i izvan Rijeke, vršnjakinja prvog nastupa Parafa u klubu Zajednice Talijana Rijeke, pobrala je pomalo nevjerojatan prikaz – jer kritičar nije nevješti početnik – svojeg romana Maksimum jata. U njemu se, ne lezi, vraže!, nalazi jedan od umjetnički najuspjelijih opisa velike praznine, Parafove “rupe najveće u Jugi”: “Ovdje se sve već jednom dogodilo. I istopilo u ustima naših predaka”. Pripovjedačica romana od početnih stranica nadalje iskazuje izgubljene iluzije: “Suki i ja znamo da se odavde ne može pobjeći brodom ili staviti prst u more pa se spojiti s cijelim svijetom”. Kao da ju trajno pritišće ono (ali sada doslovno prevedeno) mal de toi Brigitte Bardot u kojem nema više ni čežnje nego samo muka mi je, zlo mi je. Mora da je kritičar bio u stisci s vremenom u trenutku kada je trebao predati tekst pa je posegnuo za čarobnim štapićem. Zar ne postoji internet, današnje more iz pučke uzrečice, moderna spojnica s cijelim svijetom? Bilo je to nešto prije današnje (samo)izolacije, rada od kuće i druženja isključivo preko mreže pa valja biti blagonaklon prema takvim brzopletostima.

Ako se nekima kosa dizala na glavi jer je Val dokumentirao, analizirao, vrednovao i promovirao krš i lom Parafa, Termita, Teatra mladih Alternativa (njegovi su članovi danas dobrim dijelom razasuti od New Yorka do Trsta, od Zagreba do Novog Zelanda), Grča, Mrtvog kanala, Idejnih nemira … onda, pokazuju to barem današnje (ne)prilike, oni nisu baš najbolje pohvatali što je to bilo na djelu. Rečeno jezikom onovremene javne komunikacije, bile su to uglavnom geste obrane i samozaštite od teške i opterećujuće praznine, od spavaonice usred gradskog tkiva. Prije “pobuna bubuljica” negoli politika kadra ozbiljno ugroziti koju poziciju u poretku.